Kada su se Ana i njen suprug vjenčali 2018. godine, bili su sigurni da će se njihova porodica uskoro proširiti.
Kao i mnogi parovi koji započinju zajednički život, maštali su o budućnosti, planirali male i velike stvari i vjerovali da će roditeljstvo doći prirodno, svojim tokom.
Međutim, mjeseci su prolazili, a zatim i godine. Svaki novi mjesec donosio je novu nadu, a svaki novi negativan test novo razočaranje.
„Kao i svaki par koji stupi u brak iz ljubavi, naši počeci su bili divni. Ali kako je vrijeme odmicalo, počela sam da osjećam prazninu“, prisjeća se Ana.
„Najteže je bilo gledati negativne testove iznova i iznova.“
Svakog mjeseca prolazila je kroz iste faze – nadu, iščekivanje i razočaranje. Smjenjivale su se kao godišnja doba, tiho i neumoljivo, iz mjeseca u mjesec.
Ipak, nije odustajala. Snagu je pronalazila u vjeri, porodici i svojoj ljubavi prema djeci.
„Vjera u Boga i moja ljubav prema djeci davali su mi snagu. Nekada je bilo dovoljno da sretnem dijete iz komšiluka i da nastavim dalje.“
Nakon pregleda koje je obavila u svom gradu, odlučila je da potraži još jedno mišljenje i zakazala pregled u Sarajevu. Tamo je dobila savjet koji nikada nije zaboravila.
„Doktor me saslušao, pregledao nalaze i rekao: ‘Zašto biste postupak plaćali ovdje kada imate pravo da ga ostvarite preko Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske?’“
Te riječi su je iznenadile. Nije očekivala takav odgovor.
Doktor nije ostao samo na savjetu. Lično je kontaktirao MEDICO-S, poslao njenu medicinsku dokumentaciju i ostavio broj telefona.
„To je bio trenutak kada je sve krenulo nekim novim tokom.“
U septembru 2022. godine Ana i njen suprug stigli su na prve konsultacije u MEDICO-S.
„Sjećam se ljubaznosti doktorice Dragane Pavlović Vasić. Ali sjećam se i straha. Nisam razumjela sve što nam je tada pričala jer je strah bio jači od svega.“
Kroz cijeli proces jedno se nikada nije promijenilo – nije bila sama.
„Suprug je bio uz mene na svakom pregledu, svakoj konsultaciji i svakom koraku. Veliku podršku pružala mi je i moja mama.“
A onda je stigao dan koji će pamtiti do kraja života.
Bio je 30. oktobar 2023. godine. Nakon godina razočaranja više nije željela da radi kućne testove. Otišla je da uradi beta HCG iz krvi.
„Kada sam došla po nalaz, mislim da mi je puls bio iznad svih granica. Sestra mi je pružila papir. Gledam u njega, a ne vidim ništa.“
Beta je bila veća od 300.
Za nekoga samo laboratorijski nalaz.
Za nas formula nade, sreće i novog početka.
„Nisam znala gdje se nalazim u tom trenutku.“
Sestra ju je zagrlila.
„Uspjela si konačno“, rekla joj je.
Samo nekoliko trenutaka kasnije zazvonio je telefon. Bio je to njen suprug.
„Nisam mogla da progovorim. Kasnije mi je rekao da je ostavio automobil otvoren ispred bolnice i istrčao prema meni.“
Odjednom ništa drugo nije bilo važno osim nas i tog broja na papiru koji je dijelio život na prije i poslije.
Nakon godina čekanja više nisu morali da zamišljaju kako izgleda taj trenutak. Dočekali su ga.
Ipak, najveće iznenađenje tek je slijedilo.
Nekoliko sedmica nakon pozitivne bete, zbog jake glavobolje javila se na pregled u Univerzitetsku bolnicu Foča.
Dok je radio ultrazvučni pregled, prof. dr Vladimir Čančar nekoliko trenutaka je posmatrao ekran.
A onda je rekao:
„Mama, evo jedne bebe. A evo i druge bebe.“
Ani je trebalo nekoliko sekundi da shvati šta je upravo čula.
Blizanci.
Dvije bebe.
Dvostruka sreća.
„Osjećaj je bio nestvaran.“
Početkom januara 2024. godine stigli su i rezultati prenatalnog testa. Sve je bilo uredno.
„Nisam ni pitala za pol. Rekli su mi da većina roditelja prvo pita upravo to. Meni je jedino bilo važno da je sve u redu.“
Trudnoću je vodio prof. dr Vladimir Čančar.
Dana 19. maja 2024. godine, u 33. sedmici i tri dana trudnoće, Ana je primijetila krvarenje. Bilo je oko osam sati ujutro.
Prvo je nazvala prijateljicu Anđelu.
„Samo silazi. Dolazim po tebe“, rekla joj je.
Uz pomoć majke spremila se i krenula prema bolnici. Suprug je u tom trenutku bio na poslu.
Po dolasku je pregled obavio prof. dr Vladimir Čančar. Porođaj je počeo.
Sve se odjednom odvijalo veoma brzo.
„Tu užurbanost sestara, odlazak u salu i brzinu kojom su svi reagovali nikada neću zaboraviti.“
Uslijedio je hitan carski rez.
Prvo čega se sjeća nakon anestezije bio je glas prof. dr Čančara.
„Rodila si dvije zdrave djevojčice.“
Četiri riječi koje su godine nade, iščekivanja i straha pretvorile u radost.
Toga dana na svijet su stigle Kristina i Katarina.
Dvije male djevojčice zbog kojih je svaki korak tog puta dobio smisao.
Danas su, kaže Ana, potpuno različite.
„Kristina i Katarina su različite i likom i karakterom. A poseban je osjećaj kada sve radimo duplo.“
Dvije flašice. Dvije omiljene igračke. Dva zagrljaja i dva poljubca pred spavanje.
Dvije djevojčice koje svakog dana podsjećaju svoje roditelje koliko se vrijedi boriti za ono što najviše želiš.
Kada danas pogleda unazad, Ana kaže da pamti svaki detalj. Od prvih konsultacija, preko trenutka kada je ugledala rezultat bete, do riječi koje je čula nakon poroda.
„Sve to pamtim i pamtiću dok sam živa.“
Parovima koji se danas nalaze na početku istog puta želi poslati jednostavnu poruku:
„Nemojte odustajati, koliko god bilo teško. Budite jedno drugom podrška. Molite se iskreno, srcem i dušom. Vjerujte da vaš trenutak može doći onda kada ga najmanje očekujete.“
Za Anu je taj trenutak stigao 19. maja 2024. godine.
U obliku dva mala plača.
Dva para sitnih ruku.
Dvije djevojčice.
Kristine i Katarine.
